Prvi predsjednik samostalne Hrvatske bio je Franjo Tuđman (HDZ) u vrijeme kojeg su njegove ovlasti daleko nadmašivale one predsjednika vlade. Vladao je do smrti 1999. Nekako suprotno suvremenim inicijativama političke desnice da se Tuđmana idealizira, tužiteljica Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, Carla del Ponte, izjavila je 2002. da bi podigla optužnicu protiv Tuđmana za ratne zločine da je i dalje bio živ. Graham Blewitt, tužitelj istog suda, ocijenio je da su za tu optužnicu raspolagali dovoljnom količinom dokaza.
Glasovima manje-više svih stranaka osim HDZ-a, predsjedničke ovlasti drastično su smanjene pa je predsjednik države postao više protokolarna funkcija, a predsjednik vlade glavni nositelj izvršne vlasti. U tom smislu, Tuđmana je na mjestu “šefa države” 2000. naslijedio Ivica Račan (SDP) koji je vladao do 2003. Račanu se prigovaralo štošta (uglavnom vezano za Domovinski rat), ali čak i njegovi izravni politički protivnici kao Vladimir Šeks, Hrvoje Šarinić i neizravno Franjo Tuđman pokazivali su određeno poštovanje prema njemu. Povrh toga, četiri godine nakon što je vlast opet preuzeo HDZ nije bilo ozbiljnih, a kamoli sudski potvrđenih sumnji u bilo kakve korupcijske ili druge protuzakonite radnje.
Račana je na mjestu predsjednika vlade zamijenila nova HDZ-ova zvijezda u usponu, tada uglavnom nepoznati Ivo Sanader. Karizmatični, dominantni, visoki Ivo Sanader vodio je HDZ kroz izborne pobjede 2003. i 2007. kad se činilo gotovo neizbježno da će vlast izgubiti, a onda je – na zaprepaštenje i hrvatske i dijela europske javnosti – naizgled od niotkud odlučio usred mandata dati otkaz uz krajnje neuvjerljivo objašnjenje frustracije zbog blokiranih pregovora o priključenju EU. Nedugo nakon toga, Ivo Sanader uhvaćen je u bijegu u Austriji gdje je počela saga o njegovom izručenju, suđenju i kazni koja i danas traje. U najkraćim crtama, detalji koji su isplivali – štetni ugovor o prodaju INA-e, crni fond stranke za kupovinu medija u predizbornim kampanjama, nevjerojatne zbirke umjetnina i skupocjenih satova, niz svjedoka pokajnika itd. – ostavili su vrlo malo sumnje u činjenicu da se radi o čovjeku duboko ogrezlom u korupciju.
Sanadera je na mjesto predsjednika vlade naslijedila Jadranka Kosor (HDZ) koja je ušla u povijest kao prva žena koja je obnašala tu dužnost. Kosor je, međutim, bila dopredsjednica Sanaderove vlade i njegova bliska suradnica te je kao takva bila nezaobilazna tema suđenja Sanaderu te općenito afere o štetnom ugovoru između INA-e i MOL-a. Tadašnja predsjednica hrvatske vlade potpisala je ugovor koji Hrvatskoj nanosi štete u milijardama kuna, a poslije se, kako je to Boris Dežulović lijepo sročio, pravila da o tome ne zna ništa:
“Skoro da nas je uvjerila Jadranka Kosor kako nema nikakve veze s Mađarima, MOL-om i dioničarskim ugovorom, kad se odnekud iznebuha pojavila pismena suglasnost za izmjene i dopune tog ugovora iz siječnja 2009. te suglasnost za dodatak glavnom ugovoru o plinskom poslovanju iz prosinca iste godine. Ne dakle nekakvi papiri koje bi se nekako, slobodnom interpretacijom, moglo dovesti u vezu s izmjenama ugovora između Vlade i MOL-a, nego same izmjene tog ugovora, glavom i člancima. Kad tamo, u dnu prvog veselo se nakrivio potpis potpredsjednice Vlade Jadranke Kosor, a u dnu drugog potpis istoimene premijerke!”
O tome hoće li njen dio priče imati sudski epilog, vrijeme će pokazati.
Jadranku Kosor i HDZ smijenili su 2011. Zoran Milanović i SDP (na izborima na kojima je HDZ unatoč raskrinkanoj korupciji i kriminalu bez presedana dobio svojih minimalnih 25% glasova, čime su precizno izmjereni “integritet” i “politička pismenost” hrvatskog glasača). Teško je otrgnuti se dojmu da je većina kritika Milanoviću napad na osobu, odnosno karakter: on je “pun sebe”, “svadljiv”, “razmažen”, “narcisoidan” itd. Mimo toga, Tomislav Karamarko ga je neizravno prozivao za namještanje izbora, ali se s obzirom na izostanak bilo kakvih pravnih koraka čini da je to bilo iz tadašnjih dnevno-političkih potreba. Više puta se potezalo pitanje kredita Krešimira Milanovića, Zoranovog brata, ali niti su te optužbe praćene bilo kakvim pravnim koracima niti je pokazana bilo kakva upletenost bivšeg predsjednika vlade.
Time smo konačno došli do netom ugašene, rekordno kratke vlade, “ne-koalicije” MOST-a i HDZ-a u kojoj tek zahvaljujući MOST-ovom jedinstvenom pristupu suradnji Tomislav Karamarko nije postao novi predsjednik vlade. Ipak moglo bi se tvrditi da je u vladi vodio glavnu riječ pa ga stoga ima smisla obuhvatiti ovom malom analizom. Karamarko, dakle, kao da je pokazao da HDZ kao konzervativna stranka drži do tradicije i da nek’ ga vrag nosi ako će on biti prvi predsjednik HDZ-a koji s vlasti odlazi bez tereta korupcije ili otvorenih sudskih procesa protiv njega.
Drugim riječima, danas, 26 godina od osamostaljenja Republike Hrvatske, HDZ je bio na vlasti 18 godina i za to vrijeme, 100% šefova stranke bilo je, čini se, upleteno u korupciju ili općenito kriminal. Za preostalih 8 godina, 100% predsjednika vlade završilo je svoje mandate bez afera vezanih uz njih osobno. (To naravno nipošto ne znači da su radili dobro ili da Hrvatska ne može i ne treba bolje: znači tek da su po pitanju korupcije i općenito kriminala mandate završili čista obraza – ni više, ni manje.)
Skraćeno, čini se da je uvijek dok je HDZ u vlasti predsjednik stranke upleten u korupciju ili kriminal, a uvijek kad je HDZ u opoziciji, predsjednik vlade čini se čist. Ne da tvrdim da to nešto znači: samo, evo, kažem…
Regoč 