Oblak pojmova automatski generiran wordcloud-om prema učestalosti pojmova u ZSPC-u
Ovako izgleda trenutni Zakon o sigurnosti prometa na cestama kao “oblak pojmova”. Auti i sve što ih se tiče – vozačke dozvole, instruktori, dozvoljene mase, tehnički pregledi… -u prvom su planu, ali među stotinama najčešćih pojmova u tekstu Zakona je samo jedan jedini, osamljeni spomen pješaka i baš niti jedan spomen bicikla, romobila i sl.
Ako se nekih 20-25% cestovnih putovanja odvija pješice, biciklom, romobilom i sl., a u ovom oblaku im gotovo da nema ni traga, nameće se samo po sebi jedno pitanje: je li ovakva “premoć” motornog prometa (efektivno “auta”) u ZSPC-u nastala zato što je društvo prisiljeno najviše se zakonski baviti onima koji uzrokuju najviše problema u prometu u Hrvatskoj?
Uobičajeni prizori na zagrebačkim ulicama…kao i uobičajena razdioba prostora među autima, pješacima i biciklima
“Treba to kažnjavati pa će biti reda!” “Naravno da trebaju silaziti na prijelazu…” “Kako stvari krasno funkcioniraju u Kopenhagenu/Oslu/Amsterdamu/Beču/… Nećemo mi nikada biti kao zapad!” “Ma svi samo trebaju biti obzirniji pa će sve biti u redu…” “Da ne postoji razlog, ne bi znak bio tamo!” “Meni se čini da ti biciklisti jednostavno uživaju u tom divljanju po ulicama…” “Pa kako ljudi ne razumiju da red, disciplina i poštivanje prava građanima svima olakšava život?”
Moglo bi se ovako do iznemoglosti: sve su to bezbroj puta izgovorene riječi, neke tvojih susjeda i prijatelja, neke lako moguće tvoje. Za početak, uvijek ti mistični “biciklisti”… Kad čovjek sluša sa strane, teško se otrgnuti dojmu da se radi o nekom plemenu, hrpi odmetnika s vođom, zastavom, kodeksom (obijesnog) ponašanja i urođenim prijezirom prema svemu civiliziranom. Jer kako drugačije objasniti to što se vidi na ulicama? Začudit ćeš se možda da “biciklisti” zapravo ne postoje, barem ništa više od recimo “automobilista”. (Zar nije neobično da imamo riječ za jedno, ali ne i za drugo?) Naime, te ljude koje se povremeno nađe za volanom bicikla također se nekad vidi u autobusu, na nogostupu (u šetnji!) i za volanom auta. Bicikl nije ništa više dio njihovog identiteta nego autobus. To se možda najbolje vidi po tome da kad se pita stanovnike npr. Amsterdama jesu li “biciklisti”: reći će da nisu, da samo koriste bicikl svaki dan… Sad, osim ako vjeruješ da svaki put kad ljudi sjednu za volan bicikla dožive neku dr. Jekyll-Mr. Hyde preobrazbu, da su kao pješaci, sugrađani, porezni obveznici i kao vozači automobila puni poštovanja prema pozitivnim propisima Republike Hrvatske, a kad sjednu na bicikl postanu razulareni anarhisti, valjda je nešto drugo posrijedi pa nudim par misli o tome što bi to moglo biti.
I tako, prođem tu i tamo po gradu, a ono kamo god pogledam – radovi. Obustavlja se promet, reže se, pegla i ukrašava još vruć asfalt, što bijelom, što crvenom (hrvatske boje, neka!). Pogledam na kalendar i odjednom mi je sve jasno: izbori su za koji tjedan! Tradicionalna predizborna kozmetika, možeš sat po njoj ravnati. A meni su nekako bicikli dragi pa njih prvo primijetim: tako sam primijetio i rubnjake. Nove rubnjake. Treća je to, naime, generacija rubnjaka od devedesetih na ovamo. Treća, i opet ne valja. Treći put građani grada s uvjerljivo najvišim prirezom u Hrvatskoj (i istovremeno na rubu bankrota) plaćaju radove koji uopće nisu ni zamišljeni da bi bili dobri. Ali idemo redom.
[Mala napomena zainteresiranom čitatelju: čini mi se da mi ima više smisla po putu pisati na engleskom pa o tome možete čitati tamo gdje pišem na engleskom.]
upijanje sunca i dojmova na mjestu gdje se Kozjak i Mosor sreću
Pokret je uvijek muka ježeva. Iskobeljaš se s biciklom kroz uska vrata vagona na stanicu, vratiš se nervozno i užurbano po torbe koje su još u vagonu pa opet natrag vani, zatvoriš vrata i dok se okreneš, vlak već ide dalje. Vani je drugačiji zrak: teško je drijemežan ocijeniti je li ti prohladno zato što ti se spava ili jer stvarno jest hladno, kako će bit u vožnji, kakav te teren čeka pa se obučeš nekako otprilike… Staviš torbe na biciklu, namjestiš svjetla, kameru, ciklokomp…osvrneš se po treći put lijevo-desno da vidiš gdje je izlaz sa stanice i kreneš…jedno 20 metara, dok ne primijetiš da nisi stavio kopču za nogavicu. Pa onda za 50 metara opet da uzmeš 2-3 griza sendviča, da imaš na čemu vozit sljedećih sat vremena. Pa onda opet kreneš, pa ti rukavice nisu dovoljno tople, iz torbi iskopaš toplije, pa hoćeš još jednom provjerit redoslijed sela kroz koja prolaziš i podsjetit se koliko puta cesta pređe prugu prije nego dođeš do prečice koju tražiš i tako dalje, i tako dalje…pa se voziš neko vrijeme i sjetiš da bi rado stao na nekoj pumpi provjerit tlak u gumama prije puta, ali uzalud: Nastavi čitati “Biciklom po svijetu: dalmatinsko zaleđe”→
Slavonska – nogostup i biciklistička staza pod ledom. S druge strane snježnog zida skrivena je čista i suha površina kolnika za motorni promet.
Izazov bilo kome u gradskom poglavarstvu: bi li itko sa mnom u vožnju od Vjesnika do Hypo centra po ovoj stazi?
U našim gradovima biciklisti se danas tipično kreću na 3 načina. Prvi i možda najočitiji su biciklističke staze i trake, unatoč tome što npr. zagrebačka “mreža” staza zapravo uopće nije mreža nego skup međusobno nepovezanih segmenata, što je splitska “mreža” duga nekoliko stotina metara (da, metara), Riječka ne postoji itd. U Zagrebu su to u pravilu staze koje se pružaju uz najveće gradske prometnice kakva je Slavonska, Zagrebačka, Holjevčeva, Horvaćanska, zeleni val i sl.
Druga vrsta prometnica kojima biciklisti prometuju su lokalne, “kapilarne” ceste i pješački prečaci unutar gradskih četvrti. Biciklisti ih koriste da bi došli do nešto važnijih, izravnijih prometnica ili kao zgodne ili ponekad ključne prečice koje nemaju praktične alternative.
Zašto je to bitno? Zato što je zagrebačka zimska služba nakon snijega od prije 7 dana grad “očistila” kao da je provela istu ovakvu analizu, ali s ciljem sabotaže biciklističkog prometa – sve navedene površine su pod snijegom, ledom ili oboje.
U upravi ste Grada Zagreba ili možda u Holdingu i život nije uopće loš. Niste se previše mučili školama, ali znali ste prave ljude i imate prave stranačke knjižice pa ste uhvatili mjesto u javnoj službi i to u vođenju glavnog grada! Posla nema puno, plaćica uredno sjeda i živi se dobro. Službeni auto nije BMW, ali je solidna srednja klasa, ima grijana sjedala, dvozonsku klimu i ide od 0 do 100 za 7 sekundi. Promjene zahtijevaju em rad, em odgovornost, pa Vam je glavni zadatak da se apsolutno nigdje ništa ne promjeni, da se ne radi valove.
Opet, nijedan posao nije savršen pa baš Vama u opis posla spada i briga o biciklističkom prometu. Vi se, naravno, ne bi ni mrtvi zatekli na biciklu – jasno, osim ako nije prilika za slikanje pred novinarima. I što da jedan solidan službenik, koji je kimanje glavom šefu doveo do savršenstva, koji nije napravio ni najmanji val, evo, broji već 19 mjeseci (od onog neugodnog incidenta kad mu je u razgovoru sa šefom pobjeglo “je li to baš dobra ideja…?”), koji čeka slijedeću naredbu odozgo, plaću i kraj radnog vremena – što bi on trebao poduzeti da se ne gnjavi puno s tim biciklistima, kojih, k’o za inat, svake godinesve više? Nastavi čitati “Zatiranje bicikla: kratke upute za početnike”→
Proteklih dana pred zgradom se pojavio novi bicikl: ni po čemu poseban, nešto skromniji, ali uredan i upotrebljiv. Primijetio sam da je loše vezan (sajlicom na šifru, prednjim kotačem za stup) i bilo mi je žao: tu će netko tko bi se rado vozio po gradu biciklom (i tako učinio grad ugodnijim svima ostalima) biti kažnjen gubitkom bicikla. Došao sam sinoć kući, napisao poruku na komad papira i htio ostaviti poruku kad sam sa balkona vidio da bicikl više nije tamo. “Ništa”, zaključio sam: “stavit ću kad ga opet vidim”. Jutros sam opet pogledao s balkona i nije ga bilo, a maloprije, oko 7 navečer, vratio sam se kući i saznao da je bicikl popodne bio tu, da pripada zaposlenici u novootvorenoj trgovini – i da je usred bijela dana nestao. Ukraden. 8 sati nakon što sam htio ostaviti poruku.
Regoč 