mišljenja i zapažanja o društvu i životu u Hrvatskoj

mala_cam02710

upijanje sunca i dojmova na mjestu gdje se Kozjak i Mosor sreću

Pokret je uvijek muka ježeva. Iskobeljaš se s biciklom kroz uska vrata vagona na stanicu, vratiš se nervozno i užurbano po torbe koje su još u vagonu pa opet natrag vani, zatvoriš vrata i dok se okreneš, vlak već ide dalje. Vani je drugačiji zrak: teško je drijemežan ocijeniti je li ti prohladno zato što ti se spava ili jer stvarno jest hladno, kako će bit u vožnji, kakav te teren čeka pa se obučeš nekako otprilike… Staviš torbe na biciklu, namjestiš svjetla, kameru, ciklokomp…osvrneš se po treći put lijevo-desno da vidiš gdje je izlaz sa stanice i kreneš…jedno 20 metara, dok ne primijetiš da nisi stavio kopču za nogavicu. Pa onda za 50 metara opet da uzmeš 2-3 griza sendviča, da imaš na čemu vozit sljedećih sat vremena. Pa onda opet kreneš, pa ti rukavice nisu dovoljno tople, iz torbi iskopaš toplije, pa hoćeš još jednom provjerit redoslijed sela kroz koja prolaziš i podsjetit se koliko puta cesta pređe prugu prije nego dođeš do prečice koju tražiš i tako dalje, i tako dalje…pa se voziš neko vrijeme i sjetiš da bi rado stao na nekoj pumpi provjerit tlak u gumama prije puta, ali uzalud: mrkli mrak je, nigdje ni pasa, još nije ni 5 sati, gume će morat pričekat. Možda i bolje: jedno zaustavljanje manje.

mala_cam02695

Knin, kolodvor. Dva, dva i pol sata do zore.

Prvih sat-dva sve ti smeta. Sic ti mrvicu “visi” u desno, stražnji amortizer pomalo škripi, mjenjač ne lovi baš najbolje 3. i 4. zupčanik. Kraj naselja, javne rasvjete, civilizacije i mrkli mrak dolaze prenaglo i malo te stisne oko srca: već je debelo jesen, vani je za to doba darežljivih, ali svejedno frižiderskih 7-8 stupnjeva, tijelo tek treba postići radnu temperaturu, izmjena uspona i spustova nepredvidivo hladi i grije…treba malo da se uhvati ritam. Glazba iz Žala i prednja lampa definiraju ti cijeli svijet, a sjene okolnog raslinja živahno plešu, bilo zbog blagog vrludanja volana na usponima, bilo zbog brzine spusta. “Blica li mi auto jer mi svjetlo tuče previsoko ili…? Mogao bih ga malo spustiti…” Prsti bride od prohladnog zraka do dna spusta, svijest prati cestu, smjer, brzinu, traži podmukle uzdužne pukotine u asfaltu, lokvice, sitni šljunak…

noc

mrkla noć bez Mjeseca, tko zna gdje između Knina i Drniša

Nema oblačka, noć je vedra, ali nema ni mjesečine pa je mrkli mrak, da ne može biti mrkliji. Nemaš pojma kako priroda u ovom kraju diše po noći. Bicikla je relativno tiha pa je divljač možda neće odmah čuti, prilično spora pa ne da pobjeći i ne nudi naravno nikakvu zaštitu. Znaš da u ovom kraju ima vukova i divljih svinja, ali ne znaš koliko ih je, koliko su aktivni noću, koliko ih lampa tjera i na što još osim njih možeš naići na cesti, a kako ne vidiš nego 20-ak metara ispred sebe, jednom kad ih vidiš, vide i oni tebe. A ništa, pregrizeš, jer “hrpa ljudi vozi po cijelom svijetu u svako doba dana i noći pa im zvijeri nisu glavni problem na cesti”, slušaš svoju muziku i pomalo nagađaš koliko ima do onih par svjetala negdje na obzoru, vodi li te put uopće tamo, koje je to mjesto… Povremeno bacaš pogled na retrovizor da se ne raskomodiš previše na cesti. Auti prolaze 60, 70 na sat: nisi očekivao nikog na cesti, ali ljudi ipak nekamo idu, a sinoć je bio petak navečer pa nikad ne znaš u kakvom je čovjek za volanom stanju.

mala_photo_2016-10-29_102853

Malo je to sve neugodno, kao kad se prvi put spuštaš niz klisuru na užad i klinove, ali neminovno se počinješ prilagođavati. Malo raskopčavanja i zakopčavanja da ne uskuhaš i da se ne pothladiš, malo nagađanja koliko su dugi usponi i spustovi, napeto praćenje šume i ceste…znaš da ćeš se zamorit brigom o svemu, da ćeš se opustiti, uživati u polaganom usponu tokom kojeg neće biti šuma vjetra preko slušalica da ti skriva muziku, nagraditi se ponekim pogledom prema kristalno jasnim, bezbrojnim zvijezdama i razveselit se stizanju u sljedeće usnulo selo.

mala_photo_2016-10-29_090337

stara kamena kuća i stablo, u borbi da jedno drugo nadživi

Prvih sat-dva sve ti smeta, ali nakon toga je uglavnom zen. Minute i kilometri koji su prije trajali i trajali počinju biti samo trenutci, a umjesto njih se izmjenjuju cijele dionice, sati: od jednog važnijeg naselja do drugog, od tu gdje jesi do sljedećeg važnijeg skretanja…i kad imaš sreće da te nije briga koliko brzo ideš i kad ćeš stići, nemaš brige na svijetu, a krajolik je galerija bez kraja. Stigneš primijetiti svaku kuću, brda kako se valjaju prema obzoru obojana jesenju i ranojutarnjim suncem, osamljeno stablo pred ruševinom, poglede krava dok pasu nedaleko od ceste… Povremeno isključiš muziku i potpuno se uneseš u prostor: bez naočala, bez slušalica, bez ičega između tebe i svijeta, s vjetrom u prsima koji ti ne da preći 50-60 km na sat prije nego opet dođe vrijeme za uspon. Ovaj kraj nije čuo za ravnicu.

mala_photo_2016-10-29_090434

Prošlo je nekoliko sati i bedra ti gore na najstrmijim dionicama uspona, ali ako ide išta teže nego na prošlim strminama, ti to ne primjećuješ pa se ne uznemiruješ i tjeraš polako dalje. Kako je neznani biciklist rekao, “za svakih 100 metara nadmorske visine, računaj 10 minuta uspona”. Na bicikli (i možda jedrilici) najbolje naučiš da nema ništa na silu, da je priroda snažna, da imaš svoja ograničenja, ali i da – ako se potrudiš istražiti svoje mogućnosti – svejedno možeš savladati planine, ujutro biti na kontinentu, a popodne recimo na Jadranu. Da se možeš odmaknuti daleko od mjesta s kojeg si pošao, daleko daleko od onog što si sam mislio da se može, ili što drugi misle da se da.

VIRB Picture

Odredište na dlanu: “evo, samo što nisi tamo”

I onda ti se otvori pogled na odredište i sve je na dlanu. I znaš da si puno puta tada pomislio “tu sam!”, ali i da je bicikla puno sporija od pogleda pa onda opet pustiš: “pomalo, doći ćeš”. Igraš se malo izborom puta, isprobaš nešto napamet, bez provjere, jer sad si ipak već skoro “tu” pa nije problem ako i napraviš koji kilometar više i mic po mic, eto te na kraju. Konačno stigneš, sjašiš i trenutno ti se promijeni perspektiva: iskustvo je došlo svom kraju, a onaj drugi, “obični” život kojeg si ostavio za sobom kad si krenuo sad ponovno teče. Jedina plaha, svima drugima skrivena razlika je što si u njega sad duboko urezao jedno novo sjećanje, jedan novi osjećaj življenja.

Leave a Comment

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: