Čekaonica

“Oprostite, gospodine, možete li pomaknuti noge? Ostala su mi još ta dva stupca za prebrojati…”
(CC BY NC ND, Julie70)

“Da po-ku-cam? Možda je ipak prerano?
Zu-rit ću još malo u sivi pod i pre-bro-jat plo-či-ce…
Fi-no pi-še molimo ne kucati,
a ja bih hti-o nekoga upucati il’ sko-čit pod tra-čni-ce…
Oprostite što dišem, neću nikad više samo mi pomozite…”

Ovako nekako počinje odlična pjesma – Čekaonica – odlične grupe – Hladnog Piva, i ona će odlično poslužiti kao uvod u ovo ventiliranje frustracija. Jasno mi je: svaki veliki sustav, pogotovo kad ima dugu povijest, ima svojih boljih i lošijih dana. Hrvatski zdravstveni sustav imao je dosta dobrih dana – na osnovi iskustava iz prve ruke – ali danas je imao loš dan…odnosno, sustav nije ni primijetio, ali ja sam s njim imao prilično jadan dan.

Godina je 2013. pa sam se pred par dana elektroničkom poštom naručio za pregled i vrlo brzo sam dobio odgovor sa vrlo skorim datumom, vremenom i mjestom na koje trebam doći. Baš kako i treba biti: svaka čast, ali tu negdje, na žalost, prestaje lijepi dio priče.

U navedeno vrijeme bio sam na pravom odjelu u bolnici. Sestra je zaprimila papire i otišla – koliko sam mogao vidjeti kroz malo okno pedalj iznad pupka – do kompjutera kojem se u potpunosti posvetila.

Nakon 15 minuta u prenapučenom hodniku/čekaonici zaključio sam da nešto nije u redu i pitao u čemu je problem. Ona se začudila i za čas smo utvrdili da sam u osnovi bez veze čekao jer mi je zaboravila reći da produžim do sobe br. 10 i tamo pričekam da me pozovu unutra. Ništa, nema veze, dogodi se: otiđem, nađem nešto za čitanje i čekam, trudeći se ne čuti osobito bučno dijete i njegovu majku koja ga pokušava smiriti.

Petnaest minuta kasnije, par ljudi je izašlo i ušlo u sobu br. 10, a ja već pola sata nakon vremena u koje sam naručen nisam na redu. Dok čekam pred vratima na kojima lijepo stoji da me se moli da ne kucam ni da ulazim bez poziva, primijetim da na vratima piše još nešto što me se tiče: “pauza 11:00 – 11:30”. To znači da sam naručen, da tako kažem, kirurški precizno: točno na početak pauze. (To nije jedini način na koji se u nekim bolnicama rugaju s naručivanjem: pred par godina sam naručen u 10:45 – ne u 10, ne u 11, nego u 10:45 – a kad sam pitao ljude u čekaonici, ispalo je da nas je barem 7-8 naručeno u to isto vrijeme, k jednom liječniku.)

Uglavnom, još petnaestak minuta čekanja i već su me zvali unutra. Čekao bih još nešto duže, ali na prezime koje su izviknuli prije mog nitko se nije odazvao. Kod liječnice sam bio oko 5 minuta, ali se pokazalo da je i to bilo previše dugo da bi svu svoju pažnju usmjerila na mene: ustala je od stola i otišla obaviti nešto drugo, vratila se i zaključila razgovor…a u zaključku me razveselila s još dvije stvari.

Prvo, nakon što sam bio dva puta kod liječnice opće prakse, jednom kod specijalistice i na barem četiri pretrage (na različitim adresama), nekako je usput spomenula što me točno muči. Ne bi to bio problem samo po sebi, ali cijelo vrijeme do sada nitko ni riječi o tome nije rekao. Na moje pitanje zašto onda sve ove pretrage, kaže “htjeli smo isključiti druge mogućnosti”. E, pa dok su oni cijelo vrijeme imali to na umu, meni su tek slučajno, u zadnje 2 minute konačno rekli što mi je.

To je bila prva stvar s kojom me razveselila prije nego me ispratila – ispravak, poslala vani. Druga stvar koju mi je rekla je da se trebam vratiti na šalter s kojeg sam došao, još jednom pričekati red da bih što? Platio participaciju. A na tom šalteru gužva odaje dojam nečega što je bilo tu kad su Slaveni prvi put vidjeli Jadran i što nema nikakve nakane bilo kamo ići… Gledam ja malo kroz to okno i unutra su 3 sestre od kojih jedna ruča za stolom, a druge dvije se nečim bave…ali čime god da se bave, očito se ne bave pacijentima, jer s njima nitko baš ne priča.

Da skratim priču, u zgradi sam bio oko 95 minuta, u dogovorenom terminu s konkretnim liječnikom, da bi bio na kontrolnom pregledu koji je trajao 5 – hajde da budem zaista darežljiv – manje od 10 minuta.

Da smo u bogatijem, naprednijem društvu, smetala bi me možda trošna zgrada, zapuštena iznutra i izvana. U bilo kojim okolnostima smeta i smetat će me akutni nedostatak ljubaznosti i uljudnosti osoblja. Još puno više od toga smeta me ležernost kojom se razbacuju mojim vremenom i vremenom drugih pacijenata te – ono što je najvažnije – nedostatak pažnje i vremena kada pacijent konačno sjedne s liječnikom. Teško se oteti dojmu da bi posve drugačije razgovarali kada bih mogao zakonito odlučiti nekome drugome uplatiti par desetaka tisuća kuna godišnje, koliko uplaćujem svake godine na ime obaveznog zdravstvenog osiguranja…dobro, ja sam zadnji koji bi zagovarao bilo kakav oblik privatizacije zdravstva, ali da je volje, dalo bi se to itekako drugačije urediti, a samo volje – ne novaca – nedostaje. Dovoljno bi bilo samo staviti na snagu jedan mali pravilnik prema kojem bi posao i plaće liječnika ovisili o rezultatima liječenja i ocjenama kojima ih ocijene pacijenti – njihovi korisnici. Gospodine ministre, eto, pa ako slučajno slušate…